Aleks je Amerikanac koji već godinu dana živi sa suprugom koja je Srpkinja u Beogradu, zajedno sa njihovo troje djece i tazbinom. U braku su skoro pet godina, iskusio je noćni život u Njujorku i Los Anđelesu, nakon čega je odlučio preseliti se kod porodice svoje žene u beogradskom naselju. Iako je u Beogradu, još uvijek ga veže posao koji radi od kuće. Biti američki zet predstavlja za Aleksa izuzetan osjećaj.
“Uvek su (tast i tašta) uz mene. Možda zbog toga što ne govorim toliko srpski, a moja tašta ne govori engleski, ali nikada se nismo posvađali. Ne znam da li je to zbog toga što im se sviđam ili jer ne možemo baš puno komunicirati, ali mnogo ih volim. Moji brat imaju priče o lošim odnosima sa svekrvima, a ja nemam nikakvih problema. Osjećam samo ljubav i podršku, veoma sam zahvalan na tome”, rekao je Aleks.
Zatim je uporedio način odgajanja djece u Srbiji i SAD, ističući parkove kao glavnu razliku.
” Kada odeš u park ovdje, uvek je pun djece. Ono nije tako u Americi. Tamo su ljudi fokusirani na to da imaju svoju kuću, lijepo dvorište sa igralištem. To se moglo primijetiti kada smo posjetili moju majku koja živi u prigradskom području sa lijepim kućama koje imaju dvorišta s igralištima, ali niko se nije igrao u njima. Kada prođeš tim područjem, svi te pozivaju da svratiš: Dođite kod nas da se igrate s djecom. Niko ne želi da izlazi iz kuće, žele samo da neko dođe k njima. Dok je u Srbiji prostor ograničen, pa svi idu u park. U parku uvek ima nekoga, to se ne viđa u Americi“, iznio je.
Osim toga, istakao je da mu se svidjela situacija kada u parku gdje se djeca igraju sjede penzioneri, posmatraju dječju igru i komentarišu kako su djeca slatka.
“U Americi bi, kad bi vidio takvu situaciju, pomislio: ‘Šta se ovde dešava? Zašto je ovaj čovjek ovdje, šta pokušava da uradi? Moram paziti na djecu.’ Opuštajuće je pustiti djecu da budu djeca bez potrebe da ih držiš na povocu. Želim da moja djeca tako vide svijet, ne želim da ga se plaše. Naravno, moraju biti oprezna, ali ne želim da ih strah obuzima.”, rekao je.
Prisetio se i trenutaka tokom pandemije kada je njegova supruga bila trudna.
“Kada je moja žena bila trudna, nikada nije čekala u redu, svi su je puštali ispred. U Americi, kada bi moja trudna supruga došla do neke prodavnice, kunem se, ne bi je pustili ispred. Morala bi čekati kao i svi drugi.”
Njegovo najstarije dijete ima 6 godina i ide u vrtić, a Aleks je primijetio razlike u tom segmentu. Kako kaže, u Srbiji vaspitači vole svoj posao i ne rade ga samo zbog novca, već zato što zaista vole djecu, dok u Americi to više shvataju kao posao.
“U Americi vaspitači imaju mnogo ograničenja. Ovdje dobijam fotografije i video snimke svoje djece kada su na izletu, i vidim da ih vaspitači grle, ljube, pokazuju im ljubav. U Americi to ne smiješ raditi, neko bi bio prijavljen, neki roditelj bi to pogrešno protumačio.”
“Po mom mišljenju, Njujork je najbolji grad za životne prilike. Vozićete se metroom, na vašoj desnoj strani je beskućnik koji se vjerovatno upiškio, a sa lijeve strane sjedi izvršni direktor milioner. Dakle, svi su tu. Ako tražite prilike, Njujork je najbolje mjesto za to. Međutim, ako idete tamo samo da biste se zabavljali, mislim da nećete naći sreću“, smatra srpski zet.
“I u Srbiji imaš prilike, ali ih moraš sam stvoriti, dok u Njujorku se prosto na njih naiđe. Ja sam primjer toga, dok sam radio u svom baru u Njujorku upoznao sam svoju ženu, koja je radila kao konobarica. Momak koji je stvorio neki proizvod, s kojim još uvijek radim, redovno je dolazio u bar. To je Njujork.”
Razlike između američkog i srpskog načina života
Aleks, poput mnogih drugih, navodi brzinu života kao glavnu razliku.
“U Americi si prisiljen da budeš produktivan i da radiš. U ranim godinama se osamostaljuješ i moraš živjeti tako da platiš račune, stanarinu… Ovdje je to manje izraženo i to cijenim jer mogu da usporim. Svakog jutra se budim i mogu da dišem, sjedim na svojoj terasi i pijem kafu.“
Ipak, kako dodaje, teže je u Srbiji pronaći produktivne ljude.
“Renovirali smo dvorište, renovirali smo stan. Jako je teško naći pouzdane ljude koji će doći i uraditi posao. To me je jako namučilo”, iskreno je rekao Aleks za YouTube kanal “Attic Life”.
O privatnosti i razlikama između Amerike i Srbije
“Mi (Amerikanci) volimo privatnost, ovdje toga nema. Kada god požele, ženini rođaci se jednostavno pojave i nikada se ne najave kada dolaze. To je lijepo, ali istovremeno, kada dolaziš iz kulture gdje nisi navikao na to… Imao sam razgovore sa suprugom o tome. Rekao sam: ‘Nije da ne volim tvoju porodicu, svi su divni, toliko pomažu mojoj djeci, ali jedina osoba s kojom želim živjeti u ovom svijetu si ti'”, objasnio je Aleks.
Ipak, kaže da život u zajednici također ima svoje prednosti.
“Imaš svoju kuću, troškovi života su manji. U Srbiji, ako ne uspiješ u nečemu, znaš da se uvijek možeš vratiti. Čak i ako ti sve propadne, možeš ponovo početi. Mladi u Srbiji imaju tu sigurnost. Kao da Srbija ima svoj ‘američki san’, s kojim se Amerika toliko ponosi”, rekao je.
Srpski zet ističe da mu nije jasno zašto kafane koriste i da mu zaista nedostaju barovi.
“Postoji nešto posebno kada odeš u bar, sjedneš za šank, velike stolice, barmen, ljudi dolaze, možeš razgovarati s nekim, ali ne moraš. To mi zaista nedostaje. Ta vrsta socijalizacije. To ovdje nema. Kada ideš u kafanu, sjediš za stolom, piješ pivo, baš nije isto. Ne kažem da barovi ovdje ne postoje, ali više u predgrađu npr.“, završio je.
(Kurir.rs/Mondo/M.J)
Izvor: Kurir.rs/MojaTV.rs