back to top
NaslovnicaSrbijaHeroj sa Košara Saša Radojević: Radije su vojnici išli u smrt nego...

Heroj sa Košara Saša Radojević: Radije su vojnici išli u smrt nego u povlačenje, dok sam ja mirno jeo paštetu

Zamenik komandira karaule Košare Saša Radojević, prisjećajući se borbi srpske vojske 1999. godine, izjavio je da i dalje ne može da shvati kako su uspjeli da odole napadima vojno nadmoćnih zapadnih sila, ističući da su ih hrabrile zvona Dečana na srpsko-albanskoj granici.

Radojević, kojem je oficirski čin dodijeljen Ukazom predsjednika Srbije povodom 24. marta, 25 godina od Napada NATO-a, rekao je da su se srpski vojnici borili na Košarama protiv OVK i regularne Vojske Albanije, dok je iz vazduha prijetio NATO.

“Kako smo uspjeli da se odbranimo i koja vojna taktika je bila ključna u tome da opstanemo, teško je sada objasniti. Kada se uzme u obzir broj neprijateljskih snaga koje su nas napadale, vazdušna nadmoć napadača i vojna tehnika kojom su gađali naše položaje, nije logično da smo pobijedili. Na granici, nas 115, duž nekoliko kilometara, napadale su nekoliko brigada terorističke OVK, regularna Vojska Albanije i NATO oficiri koji su bili instruktori. Ipak, naši vojnici radije su birali smrt nego povlačenje”, prisjetio se Radojević.

- Advertisement -

Prema njegovim riječima, na desnom krilu Košara nalazila se planina Đeravica, srpski Mont Everest, naš najviši vrh od 2.656 metara. Tada je bio prekriven snijegom, a ispod tog snijega bili su ostaci srpskih vojnika koji su se tuda povlačili u Albaniju 1915. Istakao je da graničari nisu mogli ostaviti te ostatke.

“Kada se snijeg otopi u ljeto i kada se popnete na taj vrh, čuju se zvona Dečanskog manastira u kojem počivaju kosti svetog kralja Dečanskog Stefana, vođe nebeske vojske. On je bio uz nas. O tome mogu svjedočiti svi srpski vojnici koji su bili u toj borbi”, priča Radojević.

Jednom prilikom, kako kaže, na bojnom polju “susreo je svetca”.

“Bio je početak maja, već smo postali imuni na vatru i malo smo se opustili. Sjedio sam na grudobranu rova na liniji i jeo konzerviranu hranu, kada sam čuo zvuk minobacača. Umjesto da legnem, odlučio sam da mirno pojedem hranu, a prva mina je pala tik ispred mog grudobrana, malo više od metar od mene. Šrapneli su otišli uvis i sa strane, a eksplozija me srušila u rov. Bez razmišljanja, srušio sam se u rov. Sljedeća granata pala je desno od mene nekoliko metara, treća lijevo na istoj udaljenosti. Da me je naboj odnio u bilo kojem smjeru, ne bih preživio”, rekao je Radojević.

Radojević se prisjetio vojnika kojeg je pogodio metak snajpera bočno, u visini srca. Zapaljivi projektil završio je u rezervnom okviru, ne zapalivši ostalu municiju. Kada su prišli vojniku, shvatili su da je snajperski metak na okviru napravio rupu u obliku krsta.

- Advertisement -

“Čudno je bilo na Košarama, srpska vojska na čelu sa tadašnjim majorom-graničarem Dragutinom Dimčevskim, koji je stigao odmah nakon napada, na Veliki petak prije Uskrsa 9. aprila i ostao sa svojim ‘klincima’ do povlačenja”, konstatovao je Radojević.

“Dimčevski je odmah dobio nadimak tata. Objasnio nam je da ako se povučemo ka Đakovici i zauzmemo položaje na otvorenom, niko od NATO bombi nas neće pogoditi. I ko ne bi slušao takav junak”, dodaje potporučnik.

Na početku agresije bilo je 115 vojnika na liniji, a kasnije su stizala pojačanja i niko od njih nije ni pomislio na povlačenje.

“Nakon 10. juna, nakon Kumanovskog sporazuma, kada smo jedan po jedan napuštali liniju u očekivanju strane vojske, od nas 115, u autobus ‘Niš ekspresa’ koji je čekao u Juniku ušlo je nešto više od 50. Posljednji koji je ušao bio je Dimčevski. Ostali su ranije isključeni iz stroja, ali na sreću, imali smo samo nekoliko poginulih”, napominje Radojević.

Ne može se sjetiti šta mu je bilo najteže tokom 67 dana borbi na Košarama. Kako kaže, mislio je na majku i oca koji nisu znali šta se dešava s njim danima.

Radojevićev rođeni brat Božidar, tada veza u Prištinskom korpusu, rekao je roditeljima: “Ne bojte se, živ je, čujem ga preko radio-veze, navodi našu artiljeriju”, što je umirilo roditelje.

Radojević je odmah nakon Košara prekomandovan u Preševo, gdje je počela borba u Makedoniji, i u Kopnenoj zoni bezbjednosti.

Dimčevski ga je tražio i zajedno su uspostavili novu karaulu Kozjak na administrativnoj liniji Srbije i Makedonije sa Kosovom.

Nakon toga, Radojević je prekomandovan u Leskovac, Kraljevo, a zatim u Beograd. Dobio je najviše ocjene u službi i postao je oficir.

Potporučnik ne može da izdvoji šta je posebno ponosno tokom ratovanja.

“Kada je pala ona mina tik pored mene, bio sam u nesvijesti minut-dva, možda i petnaest, ne znam. Kada sam otvorio oči, vidio sam majora Dimčevskog iznad sebe, zabrinutog, koji je provjeravao gdje sam povrijeđen. Kada sam vidio njegove grimase, shvatio sam da ne krvarim. Na njegovo pitanje ‘Trebamo li te evakuirati u bolnicu’, odgovorio sam ‘ne’. U stvari, kažu da sam vrištao kao da me deru, a to je zato što nisam ništa čuo poslije eksplozije”, prisjeća se Radojević. Kurir.rs/Novosti

Preuzeto od: R.J.

Kurir
Izvor: ( www.kurir.rs / Ibna.rs )

- Advertisement -

Najnovije objave

DODIK IZNENADIO NAJAVOM SASTANKA VLADE RS: Prijedlog za mirno rastajanje RS i FBiH u Srebrenici

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da je odlukom o rezoluciji o Srebrenici...

SILVINJO DOBIO DRŽAVLJANSTVO ALBANIJE: Brazilski trener se plasirao na Euro, nagrada odmah slijedila

Brazilski fudbalski trener i selektor reprezentacije Silvinjo dobio je albansko državljanstvo, kao znak zahvalnosti...

DODIK IZNENADIO NAJAVOM SASTANKA VLADE RS: Prijedlog za mirno rastajanje RS i FBiH u Srebrenici

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da je odlukom o rezoluciji o Srebrenici...