Komentar: Turska se priprema za dijalog, ograničava izjave i gradi argumente

Komentar: Turska se priprema za dijalog, ograničava izjave i gradi argumente

Ruskom fotografu Sergeju Gorshkovu trebalo je 11 meseci čekanja i desetine hiljada fotografija da dobije onu koja mu je donela nagradu za najboljeg fotografa divlje prirode, a prikazuje sibirskog tigra kako grli drvo. U snimljenoj sceni tigar grli drvo ostavljajući trag i ograničavajući svoj lični životni prostor.

Moglo bi se neko razumno zapitati, kakve veze tigar može imati sa onim što se dešava mnogo kilometara od Sibira i tačnije u Istočnom Mediteranu?

Pa ipak, praksa sibirskog tigra vrlo je slična onome što Turska radi u Istočnom Mediteranu, jer svojim istraživačkim brodovima ograničava ono što smatra svojim vitalnim prostorom. Ostavlja svoj trag da se zabeleži ne samo u podsvesti njene unutrašnje publike već i u međunarodnoj zajednici, izazivajući u praksi suverena i potencijalna suverena prava Grčke.

Ono što Turska zapravo radi je ostavljanje njenog otiska na ono što smatra da joj pripada ili je osporeno. Koristi se međunarodnim ili običajnim pravom poput izvrsnog advokata, zalažući se za pravne ili nezakonite zahteve.

Mislim da niko ne optužuje advokata da je koristio svo legalno oružje koje mu je bilo na raspolaganju da dobije spor u kojem njegov klijent možda nije u pravu. Svoj posao radi u interesu klijenta. Odnosno, Turska svoj posao radi iz vlastitih interesa, sviđalo se to Grčkoj ili ne.

Kao što u slučaju tužbe zavisi od pravnih argumenata protivnika ko će dobiti parnicu, u kojoj obe strane veruju da su u pravu, tako će i Grčka morati da izgradi svoj narativ u međunarodnom okruženju. Onaj koji će biti razumljiv i sa argumentima koje će biti vrlo teško osporiti.

Pravno oružje predviđeno međunarodnim pravom postoji za obe strane. Ali ono što čini razliku u grčko-turskom sporu, po mom skromnom mišljenju, jeste kako je linija argumenata izgrađena u svakom pitanju.

Poslednjih godina, pre invazije na Kipar, Turska je izgradila legitimno opravdanje za svoje postupke, koje ona brani do srži. Drugim rečima, ona traži onaj međunarodni pravni okvir koji će legitimisati svaku njenu akciju, mnogo puta iskrivljujući međunarodno pravo kako joj odgovara. To je učinila invazijom na Kipar, to danas radi na Istočnom Mediteranu i Egeju.

Turska se trenutno priprema, analizira podatke i međunarodnu situaciju i koristi ih u svojim potezima. Gradi svoj argument za moguću žalbu Međunarodnom sudu pravde, predstavljajući međunarodnoj zajednici slučajeve slične podacima u Istočnom Mediteranu i na Egeju, koji služe njenim interesima.

S druge strane, testira reflekse Grčke i njenih granica. Ona, doduše, deluje provokativno u granicama legalnosti. Ona ne krši ono što je Grčka razgraničila. Čak i sporazum o razgraničenju ekskluzivnih ekonomskihi zona između Grčke i Egipta, koji ona ne priznaje, nešto što se jasno može videti u NAVTEX-u koji izdaje za Oruč Reis. Turske provokacije su na sigurnoj strani, jer za sebe i za međunarodno pravo, dok se ono koristi, ne čini ništa ilegalno, uklanjajući pravnu osnovu Grčkoj da reaguje apelujući na međunarodnu pravdu.

Nije slučajno što svi strani politički lideri govore o spornim oblastima.

Takođe dobro zna raseljavanje koje ima kao zemlja na međunarodnoj diplomatskoj šahovskoj tabli i to koristi za svoje ciljeve.

Turska ne želi rat. Da je zaista želela to bi i učinila. Turska želi dijalog. Želja joj je ojačana odmah nakon potpisivanja Sporazuma o razgraničenju EEZ između Grčke i Italije, jer veruje da uslovi ovog sporazuma služe njenim sopstvenim interesima u mogućem razgraničenju sa Grčkom i apeluju na Međunarodni sud pravde. Ona se definitivno oseća pobedonosno nakon ishitrenih razgraničenja grčke EEZ-a sa Italijom i Egiptom, koji daju pravne argumente Turskoj da zahteva i eventualno pobedi.

Nažalost, čitanje situacije od strane grčke političke elite u većini slučajeva je pogrešno i to se projektuje na grčko-turske razlike, sa negativnim predznakom za Grčku. / Ibna