Slušaj vest

Šta će biti 15. marta? „Ne se znae“, rekli bi na jugu Srbije. „Još se igra…“

Skup u Beogradu zakazan za subotu centralni je politički događaj u zemlji ovog meseca. Očekuje se učešće velikog broja ljudi, ali ono što ga razlikuje od dosadašnjih masovnih okupljanja je njegova predistorija – prestonički skup treba da predstavlja finale četvoromesečnih studentskih protesta i krunu studentskih mitinga u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu.

Kad bi se sabrali kilometri koje je svaki student prešao tokom protestnih šetnji od nesreće u Novom Sadu do danas, dobilo bi se rastojanje koje uveliko prevazilazi udaljenost Meseca!

Veliki je posao prelaženjem te razdaljine urađen. Na prvom mestu, vraćeno je poverenje ljudi u mogućnost promena nabolje, i otvorene nove perspektive političkog delovanja, do sada zamračene nesposobnim i jalovim opozicionim strankama.

Studenti su uneli svežinu na srpsku javnu scenu, i nov manir dijametralno suprotan od opozicionog – nenasilje, principijelnost, briga za opšte dobro… i time osvojili simpatije građana sa obe strane političkog spektra, i opozicionog i onog koji je za vlast. Petnaestomaartovski skup trebalo je da bude njihov praznik, ali je karakter ovog skupa doveden u pitanje delovanjem opozicije i njenih aktivista koji su se uvukli u studentski pokret.

Posle niza neuspešnih pokušaja da se domognu vlasti, što na izborima, što preko građanskih nemira, neki opozicioni lideri, na prvom mestu Dragan Đilas, praktično su bili nokautirani. Sa smetlišta istorije vratili su se posle novosadske tragedije i prvih studentskih protesta, videvši u nastalom metežu još jednu svoju šansu da u Srbiji zapale požar i zavladaju zgarištem. Ali, studenti su ih brzo oterali: već posle onog prvog nasrtaja na novosadsku Gradsku kuću kad su opozicionarke pokušale da isprovociraju nasilnu reakciju policije otimajući im štitove, bilo je jasno da mladi neće dozvoliti sebi da budu iskorišteni u političkoj igri.

Đilas je još jednom, preko Proglasa, pokušao da preotme proteste od studenata u Novom Sadu, kad mu je Dragan Šolak poslao svoje novinare kao govornike na blokadi tri mosta, ali je i tada doživeo fijasko.

Petnaesti mart i dani oko ovog datuma za opoziciju predvođenu Draganom Đilasom sada je poslednji rok.

Predsednik Srbije najavio je energičnu borbu protiv „obojene revolucije“ i hapšenja, i jasno je što su se višestruki gubitnici na izborima i nasilnici iz Narodne skupštine prepoznali. Osim toga, nije nevažno ni što se medijsko carstvo Dragana Šolaka kruni. Njegove su televizije, novine i portali predstavljali veoma snažnu podršku opoziciji, pa je jasno zašto najavljena prodaja N1 u njenim redovima izaziva paniku. Na izborima, opet, nemaju čemu da se nadaju.

Jedina šansa Dragana Đilasa da promeni vlast u Srbiji je da iskoristi zalet i energiju studentskog pokreta, da se ogrebe o njihovu popularnost u narodu, i o njihov ugled. A to može samo na jedan jedini način: da studente uvuče u svoju borbu.

Nedeljama se već u Šolakovim medijima vodi kampanja da studenti „dopišu i peti zahtev“, da zatraže prelaznu vladu. Istovremeno, stranački aktivisti opozicije u plenumima fakulteta lobiraju za saradnju sa opozicijom, pokušavaju da od običnih studenata preuzmu odlučujuću ulogu, i već smo imali priliku da čitamo njihova oglašavanja (istina, sporadična) u kojima se odobrava nasilje su Narodnoj skupštini. Prosto rečeno, na delu je panična podzemna borba opozicije za preuzimanje studentskog protesta.

I tu dolazimo do tvrdnje iznete na početku ovog teksta: ishod te borbe je neizvestan. A ulog je veliki. Ogroman. Ne zato što bi eventualni pristanak studenata da se stave u službu Đilasovih ambicija i njegove politike uticao na sudbinu zemlje – opstanak vlasti u Srbiji Đilas ni sa studentima ni bez njih ne može da ugrozi. U pitanju su oni milioni koraka do Meseca…

Pristajanjem da se stave pod Đilasovu komandu, studenti bi izneverili sve ono zbog čega su ljudi navijali za njih, na prvom mestu jer nisu kao Đilas!

Ulaskom u političku arenu izdali bi narod koji je zbog njih poverovao u mogućnost promena, sve one koji su im se radovali jer su drugačiji.

Recimo to ovako: Đilas da se za zelen bor uhvati, i on bi se osušio; ako preuzme studentski protest Srbija će dobiti još gomilu gubitnika kakvih se nagledala prethodnih godina. Sve što su uradili, sve čemu smo se od njih nadali, otići će u vetar…
Ili će ostati verni sebi, i ostati heroji.

Razlika između „ili jesi“ i „ili nisi“ је velika kao rastojanje od Zemlje do Meseca.

N. N.