U domaće bioskope napokon stigao biografski film o Ejmi Vajnhaus, “Back To Black”.

Prvo, da iznesemo par riječi o klikbejtu iz naslova…

Ejmi Vajnhaus je prerano napustila ovaj svijet i svojom ovisnošću prekinula karijeru koja je, sa samo dva albuma, naznačila veličinu koja je bila pred nama u budućnosti. Prazninu koju je ostavila nije uspjelo da popuni mnogo soul, rnb i pop pjevačica, koliko god se trudile. Ipak, unatoč svemu tome, film “Back to black”, i pored mnogih nedostataka koji se mogu pripisati kako redateljici tako i samoj produkciji i cijelom projektu koji je imao zadatak oprati biografiju oca pokojne pjevačice, ipak je istaknuo najveći problem ove priče.

Naime, život Ejmi Vajnhaus nije dovoljno velik da bi postao film sam za sebe. Sve što ova priča, filmska ili biografska, nudi je već viđeno u mnogim drugim prije, u čijem je središtu bila ova nadarena umjetnica, krhka duša koja se nije znala snaći u svijetu koji je okružuje, zbog čega je lako padala u naručje opijatima. To je glavni dojam koji otkrijete kad pogledate ovih 2 sata filma. I naravno, sjetite se onih pjesama koje možda niste čuli neko vrijeme.

Gdje je zapelo u filmu o Ejmi Vajnhaus?

Film prati tih, nepunih, 10 godina vrtoglavog rasta pjevačice i strmoglavog pada u alkoholizam i narkomaniju. Od djevojke grubog i specifičnog glasa (Marisa Abela), zaljubljene u jazz i loše dečke, preko uspjeha s albumima “Frank” i “Back to Black”, do ovisnosti o…pa gotovo svemu što je dotakla. A možda najviše o toksičnoj ljubavi koju je imala sa svojim dugogodišnjim dečkom i suprugom Blakeom (Jack O’Connell).

Kroz film pratimo njen odnos s bakom (Lesli Manville) koja je utjecala na njezin stil i glazbu, dok je otac (Eddie Marsan), kao njen menadžer, ostavljen po strani kao osoba koja je samo nevoljko odobravala i negodovala na sve što se događalo oko nje. Blake je prikazan kao momak koji je, koliko god problematičan bio, ipak shvaćao da njihova ljubav nije dobra za njih i sklanjao se zbog njihove dobrobiti. Dakle, sve ono što ranije nismo čuli i vidjeli.

U film nedostaju neki bitni likovi za uspjeh Ejmi Vajnhaus, među kojima je možda najvažniji producent i suradnik na albumu “Back to Black”, Mark Ronson, koji se samo površno spominje u jednoj sceni. Ronson nije htio biti dio ove lakrdije. I bolje. On ima puno bolji oproštaj od preminule prijateljice. Poslušajte njegovu verziju pjesme “Amy” Ryana Adamsa, s albuma “Version” iz 2007. godine. Danas, kad Ejmi više nema, ova stvar zvuči bolje i veće. Ovaj album pamti se i po pjesmi “Valerie” koju također poznajemo po vokalu Ejmi Vajnhaus.

Ako ništa, svi mi koji smo pratili u stvarnom životu, real time uspon i pad pjevačice, ovaj film će nas podsjetiti na sve što se tad događalo, kao i na eksploziju njezinog “casual white trash” izgleda koji je postao apsolutni trend negdje između 2008. i 2010. Pozdrav svim tim djevojkama koje dugo nisam vidio, a stilizirane su kao ona i izgledale su kao da eyelinere nanose u autobusu koji vozi i ne zaobiđe nijednu rupu od Borče do centra. Nadam se da su prošle bolje u životu od nje.